50. SKAZ / ZLATNO TELE

UČILIŠTE ZKM-a „ZVJEZDANA LADIKA“

Iljf i Petrov, Alexander Vvedensky

Redatelj: Matija Di Giorgio

GLUMCI

Tea Galović i Petra Novalija

Romina Košćak

Tara Štajdohar

Celina Damjanović

Karlo Francetić

Petar Koraleat

Andrej Švaco

Ana Šprajc

Nika Arapović

Dora Krušelj

Iskra Razum

Borna Guzanić

Vito Šarić

Matea Ljubić

O PREDSTAVI:

Reče jednom neki amerikanac primajući nagradu za pisanje: Dobra večer. Hvala vam na ovoj nagradi. Volim slušati vaše priče. Pitao sam svoju kćer koju priču da ispričam ako osvojim nagradu. Ispričao sam joj par priča i ova je bila zadnja. Rekla mi je ispričaj tu. Nije to rekla oduševljeno, samo daj ispričaj tu. Prestani me daviti. Pa ću vam ispričati. Devedesetih godina sam radio kao pisac na late night showu. Osjećao sam se grozno. Trebao mi je odmor. Dobio sam dva tjedna. Iz nekog razloga otišao sam u Rusiju. Dok sam slijetao usred šume požalio sam svoju odluku. Tko ide u Rusiju za vrijeme zime? Došao sam u hotel i sjeo u bar. Prišao mi je konobar i rekao coca cola? Nisam htio kolu, ali djelovao je kao da bolje da naručim. Rekao sam može. Donio mi je kolu i rekao 5 dolara. Rekao sam mu da stavi na moj račun. Rekao da mu ih dam sad. Dao sam mu pet dolara. On je obukao svoj kaput i dao otkaz. Samo je otišao. To je bio prvi dan. U ta dva tjedna nisam ostvario kontakt ni s jednom osobom. Osjećao sam se usamljeno. Otišao sam jedan dan u podzemnu. Padala je kiša. U podzemnoj je neki starac svirao violinu. Bilo je prekrasno ljudi su plakali. Ne ridali. Rusi ne plaču. Onako, jedna suza koja se vrati u oko. Kako su svi tamo siromašni, jer su godine koje jesu, taj čovjek je bio vjerovatno prva violina moskovske filharmonije. Odjednom su se stvorila petorica dječaka. 8-12 godina su imali. Svi su imali na sebi vojne kapute koji su im bili preveliki. Izgledali su kao izgubljeni dječaci Petra Pana. Kaputi su izgledali kao da su skinuti s mrtvih vojnika. Jedan od njih je izgledao kao da je on ubio tog vojnika. Rukavi su im visili preko ruku. Čovjek do mene kad ih je ugledao je povikao nešto na ruskom. Iz jednog rukava pojavila se mala ruka koja drži tubu ljepila. Kao da je sasvim normalno da mali dječaci u ogromnim vojničkim kaputima s prevelikim rukavima, ispod tih rukava, nose tube ljepila. Dječak je donio čovjeku ljepilo. Ovaj je zalijepio svoju cipelu. Dao im par rubalja. Dječak je nakon toga izvadio papirnatu smeđu vrećicu, ulio ljepila u nju, stavio na usta i nos i udahnuo. Urokao se. Pao je na pod. Čovjek pored mene se okrene i pogleda me. Pogledam ja njega. Počnemo se smijati. Ubili smo se od smijeha. I u toj hladnoj Rusiji, shvatio sam. Koliko god je život mračan i težak i tužan i dalje je jebeno smiješan.